Pre neki dan posalje mi drugarica iz Australije, inace nase gore list, nekoliko listova iz njihovog lokalnog casopisa o ahitekturi i dizajnu, "Belle", a na njima Beograd u slici i reci kako ga nikad dosad nisam dozivela. Evo par odlomaka na srpskom i full text na engleskom, pa prosudite sami
"Tek u sumrak Beograd postaje ono sto jeste. Pod okriljem tame nestaje industrijska crta grada i pocinje sve vise da se uzdize ona klasicna. Sa ulica nestaju automobili i pojavljuju se stolovi i stolice lokalnih kafica. Svaki dan je petak za izuzetno druzeljubivce stanovnike ovog grada. Iako pivo kosta jedva $2, ne izlaze bas svi da bi se ponapijali: i jaka kafa takodje moze da bude pice veceri.
Pitanje "gde ici" je mnogo teze od onog "sta popiti". Iako je izbor mesta veliki, ali nije ih bas uvek lako naci...
(...)
... Tu se nalazi i Strahinjica Bana, ulica koja povezuje 8 gradskih kvartova, i koja je bukvalno oivicena kaficima sa svih strana. Zovu je jos i "Silikonska dolina" zbog sponzorusa koje posecuju te iste kafice, svaki u drugoj arhitektonskoj temi, silno se trudeci da nadmase konkurenciju... "
U 13.30 eto me u teretani posle laganog dzoginga, a tamo celo osoblje sedi na vratima i jeca. Sta je bilo? U noci izmedju subote i nedelje pukla vodovodna cev komsiji iznad i pocela da plavi prostorije ispod. Prvo je doslo do kurcslusa, pa je sa plafona poceo da otpada malter, u delu za kardiofitnes je voda do kolena, u sali za aerobik parket ukovrdzan. - Hvala ti sto si dosla, ali teretana ce prekinuti sa radom do septembra...
U neverici je poceo jos jace da me obliva znoj: je l' ovo atak na moju liniju ili sta? Hocete da ja idem na letovanje sa OVIM celulitom?? Dajte mi vode i secera... ne, zasladjivaca! I dok sam tako u neverici zurila u praznu i mracnu teretanu, priblizio mi se jedan od instruktora, jedan od onih s kojim nisam ni rec progovorila za vreme mog kratkog, ali po mojoj oceni intenzivnog, pohadjanja teretane.
- Odakle si ti? - pita me na italijanskom. - Iz Beograda. - Ja sam iz Niksica! - kaze mi radosno na srpskom... ili se sad zove crnogorski? Kako god, pocne da me tesi kako nije nista strasno - misleci, valjda, na teretanu, a ne na moj celulit - i da oni, za utehu, organizuju za par dana veceru za sve clanove teretane. I kako je bas lepo kad se dva zemljaka nadju u tudjini. Eto srece u nesreci!
A ja htela u teretanu umesto na rucak, sad moram na veceru umesto u teretanu. Kad je vec tako, pristajem i na odlazak kod Tifanija umesto dorucka
Pita me pre neki dan jedan prijatelj fotograf da l' se secam fotografije x koju je uskljocao na mojoj svadbi i stavio u svoj online portfolio? Kako da se ne secam, mislim se, na njoj devojka muzevljevog brata od tetke u haljini kojom je pokusala da zaseni sve, cak i mladu! "Secam se mesto maglovito, sta s njom?". Eto, vise njih je skinulo sa interneta i bespravno upotrebilo, skrnavljeci pritom njegovo umetnicko delo, ne citirajuci autora i, sto je najvaznije, ne placajuci mu prava. "Pa dobro", kazem mu, "i nije neka fotografija", pitajuci se pritom kako je samo uspeo da iskopa zlikovce.
A onda saznajem za TinEye, jos jedan pretrazivac slika, s tim sto ovaj ne pretrazuje po kljucnim recima, nego slikama: ubacis sliku i dobijes sve stranice koje je koriste tu istu sliku, potpuno ili delimicno. Sto u konkretnom primeru izgleda ovako:
Pa, ko jos ima slike i misli da ih neko drugi ljubi...
Danas slucajno nabasah na Emporis.com, "the world's largest free-to-use website about buildings. Professionals and people with an interest in structures can find buildings, developments, and photos in more than 60,000 cities worldwide".
Naravno, prvo sto mi je palo na pamet je da vidim koja je najvisa zgrada u Beogradu i iznenadila se kad sam saznala da je jos uvek Geneks (115m, 30 spratova), dok je Usce (105m, 26 spratova) na drugom, Beogradjanka na trecem (101m, 30 spratova), a Palata Albanije tek na petnaestom (13 spratova) mestu!
Od zanimljivosti jos i da je izgradnja Hrama svetog Save prekinuta 1941., nastavljena 1985. i zavrsena 1986. (?!). Palata Albanije je najvisa zgrada koja je prezivela II svetski rat, na konstrukciji Beogradjanka je radilo 74 stranih i domacih umetnika i eksperata, a hotel Kasina je najstariji hotel u Beogradu.
Ne znam da li me je sklonost ka optimizaciji naterala da se bavim web-dizajnom ili obratno - kako god - otkako mi se u zivot uselilo dete, a iz istog se iselilo slobodno vreme, konstantno tezim da sve aktivnosti "optimizujem" kroz faktor "vreme": kuvanje, pranje, peglanje, menjanje pelena...
Jedina aktivnost za koju ama bas nikako nisam uspela da nadjem vremena je ona sportska. A sto ne mora - nije tesko... sve dok se nisam susrela sa kucnom vagom. Usledile su nedelje, ako ne i meseci, studija izvodljivosti, nakon cega sam dosla do zakljucka da odlazak u teretanu mogu da uguram u jedinih slobodnih sat vremena koje imam u toku dana: u pauzi za rucak. Kao vecina zapadnjackog radnog sveta, tako i mi, kancelarijski misevi u Italiji, imamo pauzu od 13:30 do 14:30. I dok ostali rade na unosenju kalorija, ja ih trosim, i to ovako:
13:15. Kolege pocinju polako da se rastezu za kompjuterom i razmisljaju sta ce tog dana da rucaju, picu ili sladoled. Ja se pravim da ih ne cujem i vec sam na nogama, uzimam ranac iz ormana i odlazim u kupatilo da bih na sebe navukla sve sto je moguce od opreme. Da, "optimizujem" i vreme presvlacenja, da bi mi se ono u teretani svelo na minimum. Preko svega toga ponovo navlacim svoju garderobu, da drustvo iz kancelarije ne bi nista primetlo. A nemoguce je ne primetiti, obzirom da, s tolikim stvarima na sebi i temperaturom od 33°C, odmah pocne da me obliva znoj!
13:20. Dok ostali i dalje pokusavaju da postignu dogovor oko mesta rucka, ja izlecem iz kancelarije i trcim do teretane (600m), sto mi dodje kao zagrevanje. Usput moram da predjem i 200 stepenika i vec sam gola voda, a nisam jos ni stigla do teretane!
13:30. Kolege lagano ustaju i krecu ka kaficima, a ja sam na steperu. Sve vise i vise se preznojavam i razmisljam o duploj pici i 5 kugli sladoleda sa slagom. Slede vezbe za stomak ("kako bi mi prijala jedna "margerita"), noge ("... ili, bolje, pica s krompirom?), zadnjicu ("ne, bolje ona s patlidzanom!") i ostale celulitom i salom ugrozene zone (citaj: sve). U to vreme jedini posetioci teretane su neki bokseri, pa je rizik da se s nekim zapricam, i na tome izgubim vreme umesto da vezbam, jako mali. I to smo optimizovali. I to nije sve: da bih postigla sto vise vezbi da uradim, pauze izmedju serija sam svela na minimum. U njima uglavnom razmisljam o djanduji i stracateli.
14:15. Gola sam voda, ali srecna sto sam potrosila silne kalorije. U narednih 15 minuta se tusiram i oblacim i opet trcim nazad do ofisa.
14:30. Drustvo iz kancelarije iscackava poslednje ostatke pice sa zuba, a ja sedam za radni sto i, zaklonjena sa dva monitora, pokusavam da progutam salatu i light jogurt.
Nakon samo jedne noci provedene u Adelaide, u cik zore smo skocili iz kreveta i pozurili na dorucak s nestrpljenjem cekajuci da po nas dodju kombijem "Australian Pacific Touring"-a (APT). Za taj dan je bio predvidjen odlazak avionom na Kangaroo Island, jednodnevni obilazak i nocenje, a zatim nastavak putovanja avionom za Sydney preko Adelaide. Kako su nam unapred najavili da, zbog male nosivosti aviona, necemo moci da nosimo sa sobom sav prtljag, spremili smo samo jedan rucni kofer sa najnuznijim stvarima za jedan dan, a ostalo ostavili na aerodromu u Adelaide.
U kombiju smo zatekli jos jedan italijanski par na medenom mesecu, sto je mog muza obradovalo, mene vise-manje: ne volim da srecem ni zemljake (Jugovice), ni polu-zemljake (Italijane) kad sam u inostranstvu, pa to ti je! Novopecena mlada - ne ja, nego ona - nije prestala da prica sve do aerodroma, pa sam se ozbiljno zabrinula za miran i relaksirajuci ishod naseg izleta. Na to se nadovezala i zabrinutost za moguce kasnjenje leta, ali sam tad, gledajuci nas vaucer, shvatila da letimo "Rex"-om, a ne "Qantas"-om. Avion je poleteo na vreme i nakon samo dvadesetak minuta niskog leta, prilikom kojeg smo bez daha gledali u okean ispod nas, sleteli smo u Kingscote, glavni grad ostrva. "Grad" od 1200 stanovnika.
Dorucak s koalama
Samo sto smo usli u aerodromsku zgradu - bolje receno baraku - nasli smo se licem u lice sa jednom nasmejanom devojkom u maskirnoj uniformi koja je drzala tablu sa nasim imenima. Znacajno sam klimnula glavom muzu: "Jesi video, docekuju nas kao u filmovima!". Nase novepecene italijanske drugare smo srdacno pozdravili jos u avionu, jer smo tokom leta saznali da cemo obilaziti ostrvo sa razlicitim vodicima: oni sa italijanskim, mi sa lokalnim. Znamo li ili ne taj engleski?
Ovog puta su nas, umesto u autobus, ugurali u terenski kamioncic, a Niki, nas nasmejani vodic, je sela za volan i razvezla pricu o tome sta cemo videti tokom izleta, vesto izbegavajuci dzombe na putu. Nakon samo desetak minuta voznje zaustavili smo se u jednoj, na prvi pogled nezanimljivoj, laguni da bi sacekali ostatak grupe koji je iz Adelaide doputovao na ostrvo brodom.
Sta ce nama soferima kuca
Tu pauzu je Niki iskoristila da nam servira caj i mafine i, dok smo mi, jos sanjivi, polako zvakali, ona se zavukla medju grane nekoliko eukaliptusa i nakon par minuta nas pozvala da vidimo "nesto". Sa visine od mozda desetak metara posmatrao nas je koala, pospan skoro koliko i mi. Odmah smo posrkali caj i pojeli mafine u jednom zalogaju, dok su za to vreme iz ostalih eukaliptusa poceli da izlecu papagaji svih mogucih velicina i boja, da se bude ostale koale, a po jezercetu da se svrckaju crni labudovi. Ono sto je naizgled delovalo kao napusteno pozoriste, odjednom se pretvorilo u zivopisnu predstavu. Steta sto su u tom trenutku naisli i ostali clanovi grupe - par Amerikanaca, porodica Australijanaca potpuno neavanturistickog izgleda, jedan jos cudniji Francuz i jos jedan vodic, Edi - pa smo nastavili put prema laguni morskih lavova u Seal Bay.
Pospani koala
Crni labudovi
Ne diraj morskog lava dok spava
Edi, poreklom Holandjanin na privremenom radu u Australiji, magistar biologije i zaljubljenik u prirodu, je odmah izdeklamovao nasa prava, odnosno zabrane, na teritoriji morskih lavova: nema odvajanja od grupe, nema diranja zivotinja, nema glasne price i nema pravljenja naglih pokreta. Falilo je jos samo "ne disite i ne trepcite". Spustili smo se na plazu drzeci se u grupi i sporazumevajuci se pogledima i po kojom grimasom, nemo posmatrajuci prizor ispred nas: plaza kao sa razglednica, a na njoj krdo (nek' mi biolozi oproste na neprikladnoj terminologiji) morskih lavova. Izlezavaju se na jesenjem suncu, neki se kupaju, nekoliko mladunaca se igra na obali. Dok smo tako nepomicno stajali i skljocali rafalno aparatima, jedan od mladunaca nas je znatizeljno gledao a onda se, bez ikakvog upozorenja, uputio ka nama. - Pravite se da ste zbun! - dobacio nam je kroz stisnute zbune Edi i prestao da dise. Bejbi-lav nas je samo radoznalo onjuskao, a onda se odgegao do mame. Fiiiiju, zamalo da nas uhapse zbog uznemiravanja zivotinja!
Ne diraj lava dok spava
Bejbi-lav
I rucak sa koalama
Ponovo smo se ukrcali u kamioncic, s tim sto je Niki ovog puta pozvala ucesnike putovanja da naizmenicno sednu na suvozacko mesto i caskaju s njom dok vozi, a Edi je preuzeo mikrofon. Iskoristila sam nepaznju prisutnih, koji su se dvoumili ko ce da sedne napred, i uvalila se na suvozacko mesto sa leve strane. Kul! Delovalo je kao da ja vozim, a drzim noge na sofer-sajbni! Nastavili smo prema naselju Parndana, uzivajuci u pejzazu i lepom vremenu, dok mi je Niki objasnjavala kako je odrasla na ostrvu i kako ni za sta na svetu ne bi menjala svoj posao za neki "na kontinentu", iako se zivot na ostrvu od 4000 km˛ i isto toliko stanovnika ne moze bas nazvati zabavnim. Dok smo prelazili preko jedne velike poljane, pokazala mi je rukom prema horizontu: - Vidi, ovo je moj ofis!
U Pardani je bila predvidjena pis-pauza u jedinom objektu sa vise od dva wc-a, osnovnoj skoli, posle cega su nam najavili da nas voze van naselja na rucak. I, dok sam razmisljala gde ce da nas na tom pustom ostrvu istovare da rucamo, stigli smo do jednog velikog belog satora opremljenog drvenim stolom i stolicama. Nismo rekli ni "kengur", a na njemu su Edi i Niki vec postavili razne supe, salate, hleb, sireve, kolace, cak i vino. Opet me je zapanjila lakoca i lezernost kojom su Niki i Edi prelazili iz jedne uloge u drugu: vozaci, vodici, konobari... Rucak, odnosno piknik, je trebalo da traje najvise pola sata, ali smo zbog matorog Francuza, koji je hteo da iskapi poslednju kap vina, ostali duplo duze. I ostali su delovali kao da su na izlet posli zbog klope i pica. Neverovatno! Nepotrebno je da pominjem kako smo mi tu nepredvidjenu pauzu iskoristili za trazenje koala i papagaja po okolnom drvecu.
Rucak pod satrom: Niki (sedi levo) i Edi (stoji desno)
Nista bez ekidne... ako ne kidne!
Nastavili smo prema parku Pardana gde nam je Edi opet naredio da se drzimo u grupi i ne pravimo mnogo buke. Tek sto smo krenuli da se zavlacimo po zbunju, na pola metra od nas su poceli da iskacu svi moguci torbari, mini kenguri i valabi. Od silnog uzbudjenja sam zaboravila na Edijeva upozorenja i pocela da jurim sve zivotinje rukama, zeleci da ih dotaknem. Mislim, prevalim pola sveta i ne smem da pipnem ni jednog valabija??? I dok je Karlo pokusavao da me zaustavi u toj nameri, put nam je presekla jedna ekidna (bodljikavimravojed, vrsta nocnih sisara koji rove zemlju i u njoj polazu jaja). Edi nam je opet naredio da se ne mrdamo, jer se vrlo retko desava da se ekidna ne uspanici i pobegne u ljudskom prisustvu. Ova je jedno vreme rovarila po zemlji trazeci nesto da prezalogaji, a onda nestala u zbunju. Mi smo izbili na jednu poljanu gde su mirno pasli veliki kenguri potpuno ignorisuci nase prisustvo. Opet sam pokusala da im se priblizim, ali su se oni mudro drzali u ogradjenom delu poljane na kojem je pisalo "private property". Uzivali smo u prizoru skoro do zalaska sunca - a sunce u maju na juznoj hemisferi zalazi vec oko 16-17h - kad su nas obavestili da je dosao red na novo "iznenadjenje".
Ekidna (bodljikavi mravojed) vrsta nocnih sisara koji rove zemlju i u njoj polazu jaja
Kenguri u privatnom vlasnistvu
Jeste li vec culi, verujte bez sale, otvara se skola za...
Niki i Edi su nas odvezli nazad u Kingscote, u nesto sto je nama licilo na ribarsku luku, gde su se polako skupljali pelikani, galebovi i radoznali turisti. Ovi prvi su se rasporedili po okolnim stenama, po nekom njima poznatom redu, dok sam ja recitovala u sebi: "Jeste li vec culi, verujte bez sale, otvara se skola za pelikane male...". I kad je delovalo da ce stvarno neki od pelikana procistiti grlo i poceti da recituje, pojavio se jedan matori ribar sa velikom kofom ribe, procistio grlo i poceo da recituje. Naravno, nista od njegove price na ribarskom-engleskom nismo razumeli. Nakon desetak minuta je poceo da baca ribu u more, sto je izazvalo i bacanje svih prisutnih ptica u vodu, pelikana i galebova, komesanje, krestanje, sudaranje i opstu zbrku. Neki pelikani, koji su stajali na obali, su pomahnitalo mahali krilima i otvorenim kljunovima i skakali sa stena u vodu, prskajuci pritom sve prisutne i obarajuci nepazljivu decu u vodu. Karlo i ja smo sve to nepomicno i zadivljeno posmatrali sa stena otvorenih usta, rizikujuci da, u opstem metezu, neko i nama ubaci nesto u "kljun". A kako se vec bilo priblizilo vreme vecere, resili smo da stvarno nesto ubacimo u "kljun" u restoranu naseg hotela "Ozone".
'Ajmo, jos malo pa nestalo!
Vecera preko pejdzera
Dok je Karlo narucivao na kasi restorana koji je izgledao nesto kao self-service, ja sam brze-bolje otisla da zauzmem sto, jer je izgledalo kao da je svih onih 4000 stanovnika ostrva resilo da vecera bas u nasem hotelu. Karlo je, umesto sa posluzavnikom, dosao za sto sa necim sto je licilo na pejdzer. - Sta je, bre, ovo? - Pocece da vibrira kad nasa jela budu gotova. Odmah sam pocela da razmisljam kako da patentujem taj izum u Italiji, ali sa mobilnim telefonima.
Nakon vecere smo resili da se prosetamo gradom, ali je to trajalo krace od predvidjenog: naime, osim hotela i par kuca, niceg drugog urbanizovanog nije bilo u blizini. A mozda ni na celom ostrvu. U nedoumici gde i sta dalje da radimo, zaputili smo se ka obali mora, nadajuci se da cemo naleteti na jos koju zivotinju. A naleteli smo samo na tablu "Island Marine Centre". Pa, dobro, bolje ista-nego nista, daj da razgledamo ribice.
Uljezi medju pingvinima
U marinskom centru, koji je bio nesto vise od sobe 3x3m sa isto toliko akvarijuma, zatekli smo kustora, veselog cicicu od sezdesetak godina obucenog kao pecaros, kako zivopisno mlati rukama i objasnjava prisutnim znatizeljnim tursitima, njih 5-6, sta sve mogu da vide u akvarijumima. Napregli smo usi i oci sto smo vise mogli, ali i pored toga opet nismo razumeli ni rec tog ostrvskog engleskog, osim da cemo posle razgledanja akvarijuma otici u posetu pingvinima... pingvini??? Tome se nismo nadali!
Kao i u laguni morskih lavova, tako nam je i ovde izedklamovano sta ne smemo da radimo, uglavnom da ne pravimo buku, da se drzimo u grupi i, najvaznije, da ne skoljocamo blicem. Pingvine je moguce videti samo u toku noci, jer su tokom dana zauzeti potragom za hranom u moru. Izasli smo iz centra i zaputili se drvenim mosticem ka samoj obali gde je bio mrkli mrak. Vodic je upalio crveno "penguin-friendly" svetlo i poveo nas u njihov svet. Prvo smo samo culi komesanje i cudno pistanje, a kada su nam se oci navikle na mrak, poceli smo da primecujemo pingvine... ili, bolje, pingvincice. Ne znam zasto sam ocekivala da vidim antarkticke crno-bele pingvine od metar i kusur - znam, neinformisanost, glupost, zovite to kako hocete - ali ovi su bili visoki oko 30 cm i smedji i ckiljili su u nas, preplaseni i nezasticeni. Posle smo saznali da je rec o patuljastim pingvinima, jednoj od ugrozenih zivotinjskih vrsta. Kao da smo to predosecali, osecali smo se kao najveci uljezi, pa nismo pokusavali niti da im se priblizimo, niti da ih slikamo, vec smo ih do kraja posete samo gledali suznim ocima.
Vratili smo se u hotel punog srca, nakon vise od 12 sati provedenih u drustvu divljih zivotinja.
izzetta ( 16/06/2008 09:48:17, u Srbija, procitan 69 puta)
Citam na "... prvom, i zasada jedinom, srpskom fan sajtu najvece zvezde danasnje pop muzike, Madonne", kako ce ista odrzati koncert u Budvi, na plazi Jaz, 25. septembra 2008. Za nastup ce dobiti honorar od 3,3 miliona evra, cime ce postati rekorderka u broju izmuzenih evra kad su koncerti u Srbiji i Crnoj Gori u pitanju. Clanak dalje navodi ostale rekordere u zaradama na koncertima u SCG (Stounsi i Pepersi 2007.), a zatim i nezvanicnu listu najskupljih muzicara, u cijem se vrhu nalazi Lucano Pavaroti (560.000 evra).
Ne znam sta je manje verovatno: da ce Madona stvarno pevati u Budvi ili Pavaroti, mrtav, traziti za honorar onolike evre?
Pre neki dan naletim na jedan clanak o "Mooncup-u", poslednjem kriku menstrualne mode. Rec je o silikonskoj soljici koja se, umesto tampona, stavlja na isto mesto i, umesto da upija, ona skuplja menstrualnu krv. Zbog cega je nakon svakih 4-8 sati dovoljno izvaditi je, prosuti, oprati i vratiti nazad. Kao soljicu za kafu u kredenac.
Isti clanak, jos, navodi kako je potrebno malo vezbe da bi se ista pravilno pozicionirala, ali jednom kada ste to naucile - voilà - kao od sale ubaci-izvadi i nikad vise neces imati problema sa flekama, iritacijama i ostalim intimnim problemima. A o novcanoj ustedi i doprinosu zastiti zivotne sredine da ne pricamo! Kupis jednu i traje ti ceo zivot. Idealna je za putovanje, bavljenje sportom, plivanje i za preko noci. Sve u svemu - citiram - "... prednosti ima toliko da ih je nemoguce ignorisati"!
Ja sam, inace, opsednuta prakticnoscu, ali ovo mi izgleda daleko od toga. Mislim, mozete li da zamislite sebe u nekom javnom WC-u, hronicno bez vode, toalet papira i sapuna, kako "plahcete" soljicu? "Case lomim, ruke mi krvave..."!
O filmu: Ako je neko od vas video istoimeni film sa Dzejn Fondom i Dzenifer Lopez, nek' zna da je scenario za isti inspirisan pricom iz zivota. Ovom. A, lepo sam rekla sebi da necu da lose blogujem o svekrvama, al' ne vredi: ova moja italijanska je pre neki dan nadmasila sva moja (ne)ocekivanja u ratu protiv snajke, pa nisam mogla da dopustim da sve to bude prepusteno zaboravu.
Uvod: u trenutku kad sam upoznala muza, u neznom dobu od 35 godina, on je jos uvek ziveo sa njegovima. I dok se njegova mama brinula o njemu i njegovom starijem bratu, takodje njihovom podstanaru, o kuci se dvaput nedeljno brinula izvesna Jolanda, cetrdesetogodisnja Poljakinja bez dozvole za rad, stalne adrese i stalne boje kose.
Zaplet: od trenutka kad sam pocela da se zabavljam sa mojim muzem, tad deckom, pa do trenutka kad sam upoznala njegovu mamu, proslo je vise od godinu dana. Ko zna zasto je interes da se upoznamo obostrano bio nepostojeci? Kako god, od mog upoznavanja s njom je proslo skoro 5 godina, od kojih 2 otkako sam udata za njenog sina. Vec 4 godine zivimo zajedno, ne s njom, hvala bogu, i jednom u dve nedelje Jolanda dodje kod nas da pospremi. A kad god mi odemo kod njegovih, ona, svekrva, mene oslovljava sa "Jolanda". Vise puta sam joj skrenula paznju da se ja, njena snajka, zovem Ivana, ali ne vredi: Jolanda, pa Jolanda.
Kulminacija: pre neki dan, taman sto je moj muz zavrsio razgovor sa njegovima, zvoni mi mobilni: svekrva! Otkud ona mene da zove na mobilni, pod jedan, kad zna da sam kod kuce, pod dva?
- Halo?
- Jolanda? Dodji sutra u 8.30 na posao!
izzetta ( 14/04/2008 15:46:01, u Italija, procitan 96 puta)
Juce mi je dosla sestra iz Cikaga, pa mi, Rimljani, k'o pravi domacini Srbijanci, resili da je odvedemo negde na rucak. Odemo u muzevljev omiljeni restoran, Il Pomodorino, zasednemo za sto i pocnemo da proucavamo jelovnik. Moja sestra, kao sto to obicno biva sa Amerikancima, pocne odmah da ga prekraja po svom ukusu i to na srpskom:
- A, je l' mogu ja pizzu, al' da bude sa ovim, al' ne s onim...?
- Znaci, hoces pizzu sa paradajzom, mocarelom, patlidzanom, pecurkama...? - pitam ja.
Za to vreme konobar, jedan simpaticni mladic od oko 30-tak godina, nas pomno posmatra:
- Hoces paradajz? - pita na kraju moju sestru.
Nas dve se prvo upitno pogledamo, pa onda njega:
- Pricas srpski?? - obe uglas.
- Ne pricas vise... malo... tako-tako.
I onda, umesto o pizzama, krene na italijanskom prica o "Titubandi", dvadesetoclanom duvackom orkestru u kojem on svira trubu, o njihovoj turneji od prosle godine po Bosni i Srbiji, preko Sarajeva, sabora trube u Guci i Beograda, o cevapima s lukom koji su mu izasli na nos i njegovoj mami koja zivi uKuli, ali je poreklom Madjarica, pa nikad nije naucila srpski (a zbog nje ni on) i tako jos pola sata o balkanskim specijalitetima. Samo je falilo ono "... i rezanci s makom". Onda je nastavio da "trubi" o svim vrstama rakija, pocevsi od travarice, sljivovice, loze i dunje i na kraju spomenuo i neku rakiju sa medom.
- Rakija s medom? To jos nisam probao! - kaze moj muz, rodjeni Rimljanin, (alkoholnim) duhom Srbijanac.
I tako, ostadosmo mi bez pizza. Bilo mi "truba" da ih prekinem.